Mangart i Mala Mojstrovka

Nakon dva bezuspješna pokušaja u protekle dvije godine, napokon smo uspjeli i krenuti prema Mangartu.

Priča o izletu u Sloveniji počela je rano ujutro u subotu 21.9.

Zanimljivo i lani smo u istom terminu pokušali na Mangart, ali za razliku od uporne i dosadne kiše, ove godine jutro je lijepo.
Put protiče standardno, sezona je prošla pa i granicu brzo prelazimo.
Na slovensko – talijanskoj granici nalazimo se s ostatkom ekipe koji je ovaj put krenuo iz Zagreba i nakon kraće vožnje kroz Italiju stižemo do poznate ceste na Mangart, koja je jedna od europskih atrakcija. Vožnju cestom naplaćuju 5 eura, ali u odnosu na neke druge cestarine ovo i nije tako pretjerana suma.
Uska, zavojita, ali vrlo zanimljiva cesta završava nakon 12 km u podnožju planine.
Već na prvi pogled Mangart nas impresionira svojom silinom.
Šesto metara visoka stijena diže se sa travnjaka i poziva na uspon.

Nakon zajedničkog početnog pristupa ekipa se dijeli, petoro njih odlazi feratom na vrh, a ostalih 10 talijanskim smjerom.
I to je isto tako put koji zahtijeva oprez ali sve je dobro osigurano tako da na vrh dolazimo bez većih problema.
Uskoro stiže i ekipa sa ferate i zajedno uživamo u pogledima s vrha.
Posve suprotno prognozama dan je topao i bez vjetra a pogledi sežu od Jadranskog mora preko Dolomita sve do visokih vrhunaca u Austriji.
Jasno uočavamo najviši austrijski vrh Grossglockner, a i vrhunci u skupini Ankogel se bijele pod snijegom.
Triglav, Jalovec, Škrlatica, Špik i mnoštvo drugih slovenskih vrhova je u neposrednoj blizini i upotpunjuje doživljaj.

Nažalost, vrijeme brzo prolazi i budući moramo još do Vršića spuštamo se u podnožje.
Kraće se zaustavljamo u Bovecu, popunjavamo zalihe i nastavljamo prema Tičarjevom domu na Vršiću.
Svi smo oduševljeni Bovecom i dogovaramo se da će biti jedno od odredišta nekih idućih izleta.

Pao je već mrak dok smo stigli do doma.
Večera, pokoje piće, malo druženja i već oko 22.30 na spavanje.

Sutra je novi uspon, pa valja odmoriti.

Nedjeljno jutro bilo je sušta suprotnost suboti.
Tmurno, hladno, vjetrovito.

Dijelimo se odmah na početku, petorica odlazi na feratu, a šestoro južnom stazom.

Južna staza je donedavno bila isto zahtjevna zbog sipara, međutim postavljena je sajla na stijenu i taj se dio lako prolazi.
Ali izlaskom na greben, vjetar još pojačava , a na završnom usponu preko kamenih ploča i sipara pod vrhom nam jako otežava uspon.

Na vrhu se zadržavamo kratko, osim Lea i mene koji se tri puta vraćamo na vrh, da bi se slikali s dragim prijateljima.
Stiže i ekipa sa ferate i spuštamo se po siparu koji je na momente jako nezgodan i često smo na granici pada.
Tek prelaskom na istočnu stranu stijene vjetar prestaje jer smo u zavjetrini, pa sa zadovoljstvom odmaramo u “Kafiću kod Špilje”!

Spust do doma je bez problema.
Ručak, kratak odmor i povratak kući uz kratko zaustavljanje kod Ruske kapelice.

Rezime na kraju?

Još jedan uspješan visokogorski uspon sa dva zahtjevna vrha.
Dio ekipe se prvi put okušao na feratama.
Veći dio njih je prvi put penjao po onako jakom i neugodnom vjetru, po nimalo bezazlenom terenu.

Možda je ovo zadnji ovogodišnji pohod u visoko gorje, a možda će nas jesen pomaziti i dozvoliti još koji uspon!

http://www.planinari-petrovvrh.hr/ape_gallery/mangart-i-mala-mojstrovka/